Biografija

Marija Grabar rođena je 29. lipnja 1980. u Koprivnici. Osnovnu školu završila je u Sokolovcu, a srednju školu u Koprivnici. Godine 2001. završila je Autorsku školu slikanja u Zagrebu u klasi akademskog slikara Gorana Petracola. Slikarstvom se bavi od svoje šeste godine, kada je od oca počela dobivati prve poduke iz slikarstva. Godine 1993. prvi je put izlagala samostalno u Osnovnoj školi Sokolovac. Nakon te izložbe počelo je njezino intenzivno likovno stvaralaštvo te je slikarstvo postalo njezino životno opredjeljenje.

Godine 2011. na Susretu likovnih stvaralaca Hrvatske za svoju sliku “Cvijeće u Gabajevoj Gredi” dobiva pohvalnicu Hrvatskog sabora kulture. Pohvalnicu za likovno postignuće Hrvatskog sabora kulture dobiva i za slike “Moja baka” (2014.), “Večernji smiraj” (2015), “Bakine kokoši” (2016.), “Moja Bilogora” (2018.) “Seoska idila” (2019.) i “Moj micek na bačvi” (2021). Na 33. Susretima likovnih stvaralaca Hrvatske za sliku “Zimske radosti” dobiva nagradu za najuspješnije likovno djelo (2017.) Hrvatskog sabora kulture (prva nagrada od 308 radova pristiglih na natječaj). Nagradu za najuspješnije likovno djelo Hrvatskog sabora kulture dobiva i 2020. godine za sliku “Romanova majka”.

Do sada je organizirala dvanaest samostalnih izložbi te sudjelovala na više od 100-tinjak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih se izdvajaju sudjelovanja na FISAIC – Fédération Internationale des Sociétés Artistiques et Intellectuelles de Cheminots, Art Exhibition salon Paris 2008., Wien 2016., Gent 2018., Bad Salzuflen 2022. te osvajanje diplome na 30. FISAIC Internationale Kunstausstellung, Stargard Poljska 2014. Članica je HZSU-a, HDNU, Udruge željezničara slikara “Plavo svjetlo” Zagreb, likovne udruge Podravka 72 i Udruge Sokolovački likovni krug, s kojima aktivno izlaže na skupnim izložbama i sudjeluje u humanitarnim akcijama i kolonijama.

Kist koji mazi sliku

Premda je još vrlo mlada i pred širokim izborom životnih mogućnosti, MARIJA GRABAR na neki se način “obvezala” slikarstvu, kome poslije srednjoškolske mature daruje sve svoje raspoloživo vrijeme i trud. Dakako, izbor nije slučajan, jer je i njen otac, znani nam Tomislav Grabar, slikar koji ima iza sebe desetljeća bavljenja likovnom praksom u maniri poznate Hlebinske škole. Marija je uz njega upila miris boje još u djetinjstvu, ponijevši nešto i u genima, no od svih svojih igračaka, kist je odabrala za prvo, počasno mjesto. Tako je spontano, u poticajnoj obiteljskoj i kreativnoj atmosferi, igra prešla u naviku, pa u pravu strast, čije je plodove već s ugodom osjetila kao sudionica likovnih kolonija i izlagačica s renomiranim podravskim umjetnicima svih dobi, spram kojih je još djevojčica po godištvu, no ne i po zaljubljenosti u slikarstvo i iskazanoj vještini. I neka se ne varaju oni, koji misle da je u Podravini lako uspjeti na slikarskom polju! Naprotiv, tu je konkurencija velika, a uloge i mjesta već su davno podijeljeni, pa se u pojedinim grupama i udrugama (Molve, Hlebine, Kloštar Podravski, Koprivnica, itd.) niti ne pomišlja da bi netko mogao “prodrmati” piramidu ili ugroziti poredak. Počinje se doslovno od dna, te samo najuporniji mogu reći da su probili barijere anonimnosti i prošli gusto sito kritike, kod uglavnom educirane likovne publike.

Mlada je autorica stoga mudro izabrala, zaobilazeći popularnu maniru slikanja na staklu (premda bi tu imala odlična mentora!) i birajući “klasičnije” platno i uljanu boju ili akrilik, po uzoru na školovane, akademske slikare. Štoviše, odlučujući se za svoj autorski pristup, priklanja se fotografskom realizmu, vrlo zahtjevnom načinu slikanja, koji zahtjeva temeljiti “grund” i obradu podloge, pa potom strpljivo studiranje motiva i slojevito nanošenje boje, kako bi se postigli traženi efekti svjetlosti i sjene, i osobito “usjajenosti” pojedinih materijala, poradi čega ponekad stječemo dojam kako hiperrealisti žele popravljati prirodu, do granica nestvarnog. Ipak, uvijek ostajemo zadivljeni konačnim rezultatom: sat, figura, svijeća, bjelina stolnjaka ili bljesak politure, vraćaju nas u vrijeme kad se sve radilo polako, precizno, s velikom pomnjom oko detalja, na kojima se dokazivalo majstorstvo,odnosno zanatska kompetencija. U slavnim likovnim pokretima baš je zanat bio presudan, da bi slika uopće ugledala izložbeni prostor. No, veliki mentor i teoretičar A. Lhote nas upozorava: “Obrtnik postaje pjesnik tek u zanosu: a tek kad dade primat tehnici, budi kod promatrača dojam da se oslobodio i dosegao vrhunac”.

Zadovoljstvo nam je ustvrditi da Marija Grabar nedvojbeno uživa slikajući, te samo pronalaženje motiva izaziva u njoj zanos o kome nam stari učitelj slikanja govori. Marija je poglavito oduševljena zavičajnim krajolikom, seoskim dvorištima nalik na veliku pozornicu s raznovrsnom scenografijom, poljima punim stožastih jesenjih stavica, drvećem i raslinjem koje svakodnevno vidi u svom ladanjskom okružju. Potom, ona studiozno riše animalističke motive: krave i ovce na plandištu, guske, sve to zatečeno u pokretu, proporcionalno i lijepo preneseno u ambijentalni zavičajni okvir. Krave su site, mirne: gotovo osjećamo njihov slatkasti mliječni vonj poslije napasanja, kad maglica pada na rub livade i krošnje bljeskaju u rosi. Još jače pak, osjetit ćemo atmosferu zime, smrzavicu, oštar plavkasti zrak i ono škrto sunce, koje miluje skorjele vlati smrznute trave i kao da plamsa u slamčicama i lišću kukuruza pod krutim bijelim pokrovom. Zimi je svjetlost oštra poput skalpela: sve se vidi kao kroz uglačane leće, pa njezin kist koji mazi sliku može nebrojeno puta prijeći istu dionicu, da bi nam dočarao sve stupnjeve iridiscencije, prelijevanja svjetla na površini predmeta. I zbog toga, što su njen vedar duh i predanost umjetnosti naprosto očaravajući, vjerujemo da ova mlada podravska uzdanica ima slikarsku budućnost koja nije ni upitna ni nesigurna, već pred nju postavljamo visoka očekivanja, koja će doživjeti ispunjenje i nagradu.

BOŽICA JELUŠIĆ

Marija Grabar je u svijet umjetnosti zakoračila vrlo rano. Spontano, zahvaljujući slikarstvu svog oca. Kako i sama kaže, otkako zna za sebe, crtanje, a potom slikanje, privlačili su je i koristila je svaki slobodan trenutak da im se posveti. Istina, rijetki su danas takvi koji još od malena znaju što će biti njihova životna preokupacija. Marija je slikanje shvatila kao svoj životni poziv, slikanje je dio nje i ne odvaja se od svog štafelaja. Iako prve poduke tehničke naravi dobiva od oca koji je prepoznatljiv po naivnom likovnom izrazu, izazov i želja vuku je da likovni jezik i tehniku usavrši, a ne da ostane u okvirima bez poučavanja likovnih elemenata forme. Akademski pokušaji, nažalost, ili sreću, Mariji ne daju mogućnost da upravo tamo počne izučavati likovnu umjetnost. No, to joj upravo daje još više poticaj da bude uporna i stekne svoja prva likovna znanja u drugom likovnom okruženju.

Nekoliko godina kasnije, (koje li slučajnosti), biva pozvana da ponovo dođe na Akademiju, slučajnim uvidom u njezin likovni opus.

No, ona je već krenula drugim putem, možda bržim. Tko zna kako bi tada sve završilo? A sada više nije ni važno. U toplini svog doma u Velikoj Mučni, mjestu nedaleko Koprivnice, nastaje niz kompozicija, uglavnom pejzaža, mrtvih priroda. Ova skromna, samozatajna slikarica ističe kako je svoj slikarski uzor našla u Bukovčevim kompozicijama.

Izgradila je samosvojan stil, prepoznatljiv upravo po savršeno svladanoj tehnici koji je postigla upravo izvježbanošću ruke. Njeni krajolici isprva su svedeni samo na pejzaže, a potom svoj vidokrug proširuje na krajolik sa širokim prostranstvima sela, kuća. Idilični prizori seoskih kućica, dvorišta, puteljaka dobivaju svoje puno značenje u slikarski savršeno postignutim osjećajem atmosfere. Slikarici to, naime, i nije strano jer koristi često trenutke da izađe u prirodu i oslika je upravo tamo.

Hiperrealizam postaje jedan od njezinih osnovnih stilskih odrednica. Najočitiji u temama uzetih iz svog okruženja, svoje neposredne blizine.

Iz njezine umjetnosti ocrtava se predan pristup, ne zapadajući ni u kom trenutku u komercijalno. Njeni pejzaži dobivaju punu dimenziju. Uranja nas u prirodu i stvara u nama osjećaj spokojstva, sjećanja na idilične prizore seoskog života. Teme su to kalničkog kraja s kravicama, guskama ili ovcama na ispaši. Lakoćom svladava tonske izraze, postižući ljepotu krajobraza uronjenog u magičnu svjetlost. Promatraču neće biti teško otkriti radi li se o jutarnjem, podnevnom suncu ili onom u predvečerje (Guske u predvečerje, 2007., Kalnički kraj, 2008., Cvijeće u Gabajevoj Gredi, 2011.) Promatrajući, osjećamo da smo i mi dio te slike i osjećamo tu toplinu.

Ljudskom liku daje puno značenje, ocrtavajući ga perfekcionistički (sl. Večernji smiraj, Rajnovo stado, 2012). Ono što će zasigurno zaustaviti pogled svakog promatrača kompozicija je Moja baka, 2013. Meki suptilni potezi lika starice u sjedećem položaju i lik mačke neće nas ostaviti nimalo ravnodušnim pred savršenim potezima.

Njezina tematika i prizori podsjetit će nas na hrvatskog slikara druge polovice 19. stoljeća Nikolu Mašića upravo po plenerističkom načinu slikanja i preciznosti tehničke izvedbe. Promatrajući tu danas gotovo iščezlu idilu, pitamo se kakvi bi bili odjeci u ono vrijeme ove mlade slikarice? Danas u vremenu brzine, stresova i otuđenosti čovjeka, Marijini prizori pružaju smiraj i nostalgično sjećanje na prizore kakvih gotovo da i nema. Zahvalni smo joj na tome!

EDITA JANKOVIĆ HAPAVEL,
ravnateljica, viša kustosica

Marija Grabar mlada je slikarica s dugim slikarskim stažem. Iako je Marija rasla u okruženju gdje se posebno njeguje likovni izraz u maniri poznate Hlebinske škole slikarstva, njezin odabir nije manira naivnog slikarstva na staklu već hiperrealizam s naznakom na fotografski realizam i klasična platna, uljane boje i akrilik po uzoru na velike majstore. Tu se posebno ističe zahtjevan način slikanja (priprema platna, studiranje motiva,pa sama tehnika slikanja i naročito likovni rukopis).

Svemu tome Marija je tokom godina dorasla i nadišla sve kritike likovnih krugova upravo svojom danas vrlo rijetkom tehnikom slikanja, fotografskim realizmom, pa ne čude mnoge pohvale struke koje dobiva na velikim likovnim izložbama.

Kod Marijinog odabira motiva za slike vidljivo je veliko oduševljenje i zanos okruženjem u kojemu živi i stvara. Tako na njezinim radovima vidimo zavičajne motive; seoska dvorišta, polja prepuna jesenskih obilježja, ladanjsko okruženje kao i animalističke motive; krave i ovce na ispaši, guske, mačke, u raznim pozama i pokretima u svom ambijentu toploga doma ili dvorišta. Sve je to fotografski realno preneseno na platno kistom i bojom, a to je upravo veliko Marijino slikarsko umijeće. Kistom i bojom stvoriti privid fotografije.

Tu posebno možemo istaknuti njezin rad Moja baka, koji svojom realističnošću zbunjuje i najveće poznavatelje slikarstva, jer su potezima kistom majstorski naslikane bore na bakinom licu, nabori na njezinoj odjeći, ali i uške mačkice kao i snijeg u pozadini, naslikani su nestvarno realno. Kroz Bakine oči vidimo svu ljubav i blagost jedne Bake, Marijine, a takvu bi baš svi htjeli imati. Kroz lik bake ali i ostalih ljudskih ili animalnih likova na slikama slikarica daje puno značenje perfekcionizmu, savršenih poteza.

Upravo ti prikazi seoskog života kojeg više gotovo da i ne možemo vidjeti u takovom ruralnom ozračju zalog su za buduća pokoljenja. Koke, mace, kravice patke, psi sve su to životinje koje Marija u ruralnom okruženju preslikava na platno kao da puni svoju Marijinu arku, za neka buduća vremena. Upravo ih otima zaboravu. Veličina platana na kojima Marija slika nisu zanemariva jer njihovo savladavanje bez suvišnih praznina i bjelina dokaz su velikog truda i rada. Temom, koloritom, kompozicijom i uravnoteženošću svjetla i sjena, likovnim rukopisom sudionici smo podravskog sela, dvorišta, kuća i običaja, gotovo iščezlih tema i idila, Marijino slikarsko umijeće baštini zavičajnu i pejzažnu idilu koja svima nama u ova turbulentna vremena nedostaje, a ovu izložbu fotografskog realizma svrstava u red izložbi za pamćenje.

TANJA HORVAT